Bočica parfema, posuda napravljena za držanje mirisa. Najraniji primjer je egipatski i datira oko 1000. pr. Kr.Egipćani su raskošno koristili mirise, osobito u vjerskim obredima;kao rezultat toga, kada su izumili staklo, ono se uglavnom koristilo za posude za parfeme.Moda za parfemima proširila se u Grčku, gdje su se posude, najčešće od terakote ili stakla, izrađivale u različitim oblicima i formama kao što su pješčane noge, ptice, životinje i ljudska glava.Rimljani, koji su smatrali da su parfemi afrodizijaci, koristili su ne samo lijevane staklene boce, već i puhano staklo, nakon što su ga izumili sirijski staklari krajem 1. stoljeća prije Krista.Fazija za parfemima donekle je opala s pojavom kršćanstva, što se poklopilo s propadanjem proizvodnje stakla.
Do 12. stoljeća Philippe-Auguste od Francuske donio je statut kojim je osnovan prvi ceh parfimera, a do 13. stoljeća venecijanska proizvodnja stakla postala je dobro uspostavljena.U 16., 17., a posebno u 18. stoljeću, mirisne bočice su poprimile različite i složene oblike: izrađivale su se od gloda, srebra, bakra, stakla, porculana, emajla ili bilo koje kombinacije ovih materijala;18. stoljeće, mirisne bočice bile su u obliku mačaka, ptica, klaunova i slično;a raznoliki predmeti oslikanih emajliranih boca uključivali su pastoralne scene, voće i cvijeće iz chinoiserije.
Do 19. stoljeća klasični dizajni, poput onih koje je stvorio engleski proizvođač lončarskog posuđa, Josiah Wedgwood, ušli su u modu;ali zanati povezani s bočicama parfema propali su.U 1920-ima, međutim, Rene Lalique, vodeći francuski draguljar, oživio je interes za boce svojom proizvodnjom primjeraka od lijevanog stakla, koje karakteriziraju ledene površine i razrađeni reljefni uzorci.
Vrijeme objave: 12. lipnja 2023